fbpx

Doktor Arčibald Rajs, čovek koji je neizmerno voleo Srbiju

Doktor Arčibald Rajs, čovek koji je neizmerno voleo Srbiju

Rodio se u nemačkoj pokrajini Baden, 1875. Otišao na studije u Švajcarsku, gde stiče diplomu doktora hemije, zatim na univerzitetu u Lozani, kao docent, osniva katedru fotografije, naročito usavršavajuću primenu fotografije i drugih tehničkih disciplina u kriminalistici i sudstvu. Kriminalistiku specijalizira u Parizu, objavljuje studiju "Sudska fotografija", kojom stiče svetski ugled u stručnim krugovima. Postaje profesor univerziteta u Lozani. Pošto je objavio "Priručnik tehničke policije", postaje vodeći svetski stručnjak - mnoge vlade otimaju se da ga dovedu, da stručnim savetima unapredi rad policije i sudova.

Kao stručnjaka čiji moralni integritet i sposobnosti priznaje ceo svet, pozivaju ga u Sr-biju, avgusta 1914, da kao neutralni posmatrač izvrši anketno istraživanje o zločinima austrougarske vojske u Mačvi.

Slušao je svedočenja, otvarao grobove, pravio skice i zapisnike, pregledao leševe i ranjenike, snimao spaljene kuće, gubilišta, bombardovana i razrušenja naselja... NJegov izveštaj zapanjio je svet.

A on sam zgrožen onim što je video, ali i oduševljen mora-lom srpskog naroda, sam je sebe proglasio za "švajcarskog dobrovoljca srpske vojske, druga veličanstvenih ratnika Šumadije, Dunava, Morave, Timoka i Vardara".

Piše brojne članke u naj-značajnijim evropskim listovima, probijajući tadašnju "medijsku blokadu" u kojoj se našla Srbija. Članci imaju snažan odjek, ali mu donose lične komplikacije. Ostajući privržen srpskoj stvari, Rajs radi na zbrinjavanju srpskih izbeglica u Švajcarskoj, organizuje slanje pomoći u Srbiju. Najzad, sa srpskom vojskom povlači se preko Albanije. Na Solunskom frontu odlikovan je ordenom za hrabrost.

Piše dnevnik, knjige, svedoči o borbi srpskog vojnika, često u prvim redovima, u rovovima. Dopisnik je mnogih listova - on sam, na propagandi, pos-tiže više nego srpska vlada, njena nadleštva, ministarstva, pres biroi i novinari.

Posle proboja Solunskog fronta, ponovo sastavlja stručne raporte o zločinima osvajača, potkrepljene argumentima i činjenicama koje niko ne može da ospori.

Naročito veliki odjek imaju njegovi izveštaji o zverstvima Bugara u Surdulici, Vladičinom hanu, Vranju, Leskovcu... baš kao što je odjek imao i njegov raport iz Mačve, iz Prnjavora.
Posle rata odlučuje da se zauvek nastani u Srbiji.

Ubrzo biva sasvim potisnut iz javnog života: njegova žareća pravdoljubivost više ne odgovara vladajućim krugovima nove države, njegove kritike - žes-toke - prilika u zemlji, vlast gleda popreko.

Poslednje što je još mogao da učini za Srbiju, kojoj je žrtvovao blistavu karijeru, a koja mu je vratila krajnjom nezahvalnošću, bio je rukopis "Čujte Srbi" (objavljujemo ga znatno sraćenog koji će ostaviti u fijoci - da bude pročitan posle njegove smrti.

Poslednja poruka Srbima, koje je toliko voleo.

ČUJTE SRBI

Čujte Srbi!Bio sam s vama kada ste bili u nevolji. Delio sam s vama te patnje i, da bih to mogao, žrtvovao sam sjajan život i veoma lepu karijeru koja je mnogo obećavala. Zavoleo sam vas jer sam na delu video vaše ljude iz naroda u bitkama i presudnim trenucima, kada se prepoznaje istinski karakter neke nacije.
Video sam vam, međutim, i mane, mane koje su se užasno iskazale posle rata. Neke vaše mane će, ako ih ne otklonite, biti pogubne po vašu naciju. Ne bih vam bio prijatelj ako ne bih povikao "čuvajte se" i ako vam ne bih, uz vrline, koje su istinski i lepe, ukazao, kao u ogledalu, na vaše loše strane. (...)

Vaša nacija je imala veoma lepu prošlost, posle koje su usledili dugi nesrećni vekovi. Pošto ste osnovali veliko carstvo, koje je, sudeći po onome što je od njega ostalo, mnogo obećavalo i u svoje doba bilo napredno poput zapadnih carevina i kraljevina, pali ste pod prevlast Turaka, zatim i u njihovo ropstvo. Otimali su vam decu i od njih stvarali janičare. Od svoje sirotinje ste plaćali i dobar "desetak" ugnjetačima. Vaši rodoljubi nisu mogli da trpe taj nepodnošljivi jaram pa su potražili sklonište u šumama, u koje Turčin nije smeo da kroči. Bili su to vaši hajduci, duhovni oci onih koji su ostvarili povlačenje preko Albanije, Cer i Jadar, Kajmak-čalan i Dobro polje. Ti dugi vekovi pod jarmom su u vašem narodu ostavili trajan pečat. Time je on stekao divne vrline, ali i velike mane, a sačuvao je i te vrline i te mane.

Narod vam je hrabar i njegova hrabrost često seže do junaštva. Mogu to s pravom da kažem jer sam gledao vaše vojnike, a oni nisu bili ništa drugo do sam narod, u gotovo svim bitkama velikog oslobodilačkog rata. Video sam i povlačenje preko Albanije, kada su vam se mnogi seljani i varošani nadmetali u junaštvu sa vojnicima, vojnicima koji su stigli na Krf tek kao ljudske senke i od kojih su mnogi na večnoj straži u morskim dubinama.

Video sam i vaše ranjenike u pokretnim bolnicama i na operacionim stolovima. Retko bi im se jauk, pa ni jecaj, oteo iz usta, a često ih , naročito u početku rata, usled nedostatka narkotika nisu ni uspavljivali.

Narod vam je rodoljubiv. Ne znam ni za jedan narod u kojem legendarni nacionalni junaci toliko žive u narodnoj duši kao kod vas. A imate i onaj veličanstveni dar da vas sećanje na te junake zna toliko nadahnuti da vam vlastiti život više ništa ne znači. To je zato što lik tih legendarnih junaka izlazi iz vas samih.

Da biste očuvali patriotizam, kultu svojih nacionalnih junaka dodali ste još jedno, gotovo isto toliko delotvorno sredstvo. Pretvorili ste svoju religiju u narodnu crkvu, bolje reći, u narodnu tradiciju. Istina, vi osećate, poput svakog čoveka koji zaista razmišlja, da postoji nešto neodredljivo, nešto suviše uzvišeno da bi se pojmilo, nad nama, nešto što natkriljuje svet i upravlja njime. Međutim, vi niste religiozni. Niste mogli da prihvatite Boga kakav je u Bibliji, pretvorili ste ga u večnog i svemoćnog glavara svog naroda. Ako bih mogao da u ovoj oblasti upotrebim trivijalan izraz, rado bih rekao da vaš "bog" nosi oklop i bradu Kraljevića Marka, šaj-kaču vašeg ratnika sa Cera i Jadra, Kajmakčalana i Dobrog polja. Popovi vam nisu bili ni-ti jesu crkveni ljudi, već vatreni rodoljubi sa svim vrlinama i manama vašeg naroda. (...)

Vaš narod je gostoljubiv. U sela čovek ne može doći, a da ne naiđe na širokogrud doček. narodne svetkovine još čuva-ju onaj nekadaš-nji prelepi običaj ugošćavanja. Prvi komad bo-žićnog kolača čuva se za namernika.

Narod vam je demokratičan, i to zaista demokratičan, a ne na način političara. Među vašim ljudima čovek se ceni onoliko koliko je čovek, a ne po onome što su od njega učinili odelo i titule. Novac mu, naravno, kao i svuda, uliva poštovanje i ostavlja utisak, ali taj utisak nije toliki da bi ga naterao da se odrekne vlastitog dostojanstva.

Vaš narod zna za samilost i ponekad je takav u trenucima kada se čovek ne nada da će kod njega naći tu lepu ljudsku osobinu. Koliko sam, tako, puta u toku rata gledao kako dovode zarobljene neprijateljske vojnike iznurene od gladi i, umesto da te ljude, koji su im spalili kuće i masakrirali žene i decu, zlostavljaju, vaši vojnici bi se smilovali nad njihovom sudbinom i davali im poslednje parče hleba iz yepa.

Narod vam je ponosan, ali ne i ohol. Taj ponos nije mana, već vrlina. Ona je nužna svakom zaista dobrom čoveku jer ga sprečava da podlegne zlim uticajima ili iskušenjima. Taj ponos je, naprosto, poštovanje sopstvene ličnosti. Loši ljudi ga nemaju. Oni su samo oholi.

Najzad, vi ste bistar narod, jedan od najbistrijih koje sam za života video. Shvatate brzo i pravilno. Sa svojom inteligencijom i prirodnim bogastvima tla, morali biste imati jednu od glavnih uloga u Evropi. Vaše mane, pogotovo mane onih koje vi nazivate svojom "inteligencijom", sprečavaju vas da to postignete.

Pogledajmo sada mane vašeg naroda. Niste veliki radnici. Često odlažete za sutra, čak i za preko-sutra, ono što biste mogli da uradite danas. Posledica je da se to, često, nikada i ne uradi. Koliko ste samo ličnih i, još gore, koliko ste gubitaka po svoju zemlju podneli zbog tog olakog dangubljenja!

Koliko sam puta, obilazeći vašu zem-lju, video u parlogu savršeno obradive, ponekad čak i izvan-redne površine pokrivene šipražjem i travom po kojima, i to ne uvek, pasu ovce i koze. Međutim, kad bi se to zemljište obradilo ili, ako je močvarno, isušilo, davalo bi ne samo svu hranu za stoku, već donosilo kvintale i kvintale žita, koje biste skupo prodavali zemljama prema kojima priroda nije tako darežljiva.
Na isti taj nedostatak poleta u radu ne nailazimo samo na selu, nailazimo na njega i u gradu, čak u izraženijoj meri. Pre svega, zašto vam se sela sve više prazne, a seoska omladina, koja sigurno ne bi bila suvišna na selu, navaljuje u gradove da bi tu potražila zaposlenje? Sigurno ne zato što ih vaše selo, koje je, osim retkih izuzetaka, jedno od najplodnijih i najnenaseljenijih u Evropi, ne bi moglo hraniti. Ne, oni dolaze u grad iz dva druga razloga: prvo, danas mnogi mladi ljudi smatraju ponižavajućim da budu seljaci, pa, žele da budu "činovnici" jer misle, u velikoj većini slučajeva s pravom tako misle, da će im posao u svojstvu činovnika biti lakši. Ovakvo stanje duha, naravno, slabo pogoduje vaspitavanju vrednog osoblja u državnim službama. I, zaista, lično iskustvo mi je pokazalo da je polovina vaših činovnika loša i veoma lenja. Dovoljno je da uđete u poštu, gde bezbrojne gospođice neprestano brbljaju, popravljaju šminku a jedva da se potrude, i to veoma neljubazno, da udovolje narodu kojem bi morale biti na raspolaganju.

Treba ipak reći da se kod vas taj nedostatak radne energije objašnjava na dva načina. Najpre, pod turskom vlašću vam je i najžešći rad malo koristio. Od njega se bogatio samo vaš ugnjetač. Tokom vekova navikli ste se da radite samo onoliko koliko je neophodno. Zatim, zemlja vam je tako plodna. Uz veoma malo rada imate što vam je potrebno za život.

Dakle, u ono vreme ste malo radili kako ne biste stvarali bogatstvo svojim ugnjetačima. Najambiciozniji su se zadovoljavali skromnim blagostanjem. Niste bili lakomi. Danas su, iako relativno malo rade, mnogi od vas postali pohlepni. Dolazili su u dodir sa drugim zemljama pre velikog rata, a naročito tokom njega. Videli su raskoš velikih zapadnih gradova i zadivila ih je vidljiva moć novca, a nisu uvideli šta je u njoj lažno. Kada su se vratili kući, želeli su da se po svaku cenu obogate, ali ne velikim i poštenim radom. Prisetili su se svojih nekadašnjih turskih gospodara, pa su krenuli njihovim primerom u korupciju. I tako se u ovu zemlju, koja je nekad bila zemlja sušte čestitosti, uvukla odvratna korupcija, o kojoj ću kasnije duže govoriti jer je ona zarazila posebno one među vama koji se oholo nazivaju "inteligencijom zemlje". Tako ste obistinili Bizmarkove reči koji je, kada ga je neko upitao za mišljenje o srpskom narodu tokom Berlinske konferencije 1878. godine, rekao: "Ako u Srbiji sretnete čoveka koji nosi košulju preko pantalona, može-te se u njega pouzdati. To je čestita i poštena ljudina. Ako, međutim, košulju upasuje u pantalone, on postaje lopuža."

Vi, koji pred bogatim i moćnim ugnjetačem niste hteli da ga odbacite, sada gubite taj ponos pred bogatstvom, pred novcem. Istina, nekadašnji duh još postoji na selu, ali u gradovima caruje novac. Koliko sam puta gledao kako se vaši najmoćniji ljudi klanjaju bogatstvu? Milioner, koji je za vreme rata mešao pesak i brašno i isporučivao ga vojnicima što su se borili i ginuli za vašu slobodu i koga je sud za to i osudio, danas je još bogatiji i svemoćan, a vi mu laskate.

Kada vam je zlato, tokom dugih vekova uskraćivano, najzad postalo dostupno, suviše vas je opčinilo, i zbog te opčinjenosti izgubili ste mnoge veoma plemenite osobine koje ste imali, a koje, uostalom, još srećemo kod ljudi kojima je dalek život vaših "intelektualnih gradova".

Jedna od vrlina koja je kod mnogih među vama iščezla jeste zahvalnost. Postojala je, to dokazuju vaša stara narodna poezija i spomenici koje su ostavili vaši preci. Danas se ona sklonila među sirotinju. Ona se seća, ona iskazuje, ponekad na dirljiv način, svoju zahvalnost.

Postali ste strašno nezahvalni. Tako vaš glavni grad, Beograd, nekad grad-mučenik, ni dan-danas, deset godina nakon oslobodilačkog rata, nema ni najmanji krst, ni najmanji kamen koji bi čuvao sećanje na žrtvu onih koji su vas oslobodili. Mnogi među vama su veoma bogati i nemilice troše da bi se istakli i iz zabave, ali kad valja pokazati zahvalnost prema onima koji su se žrtvovali, ništa ne daju, ama baš ništa. Vaše vođe nisu još, za ovih deset godi-na koliko je prošlo od zavr-šetka rata, svečano obeležile ni jedan od onih velikih događaja kojima dugujete slobodu i veličinu zemlje. Jasno je, takve svečanosti bi bile nezgodne većini vaših sadanjih vođa zato što oni, dok vam je zemlja bila u smrtnoj opasnosti i kad se trebalo žrtvovati, ništa nisu učinili za nju, već su se samo brinuli kako da sklone na sigurno svoju dragocenu ličnost, čak su neki iskoristili nesreću otaybine da bi se obogatili.

Šta ste učinili za svoje ratne invalide? Od svih zemalja koje su učestvovale u ratu vaša se najgore odnosi prema njima. Dok nekoliko stotina vaših bivših ministara, samoživih političkih profesionalaca, koji, u većini slučajeva, ništa nisu učinili za otadžbinu, već obilato napunili yepove, sređuje sebi isplaćivanje "penzija" koje vas koštaju nebrojenih miliona, invalidi vam mogu umirati od gladi.

A šta je sa vojnicima i oficirima koji nisu štedeli krv i zdravlje da biste vi bili slobodni? Jeste li postupali s njima kako to oni zaslužuju i kako vam dužnost nalaže? Ne! Mnogi, čak i najzaslužniji oficiri su penzionisani, a da im niste našli posao u civilstvu koji bi njima i njihovim porodicama obezbeđivao pristojan život. Isto tako ste postupali i sa vojnicima, a svu blagonaklonost sačuvali ste za štićenike trenutnih moćnika.

Verne prijatelje iz teških dana vaše vođe su, u znak zahvalnosti, ćušile nogom, a vi ste ih pustili da to urade. Tako ih Srbija, koja ih je imala mnogo u toku velike oluje, danas više nema ili gotovo nema. (...)

Ai, ako vaši upravljači i njihova svita rado ćuše nogom one koji su se dokazali kao prijatelji ove nacije, i to bez vašeg protivljenja, sve svoje osmehe zadržavaju za vaše neprijatelje. Sam Bog zna koliko ste propatili u toku rata od Austro-Ugaro-Švaba, koliko su vam jadnu zemlju oni opustošili, opljačkali i na muke udarili, koliko su vam najbolje braće i sestara, izmrcvarili i pobili, zato što su bili rodoljubi. A danas vas te iste Švabe, isti oni nekadašnji Austro-Ugari, preplavljuju i proizvodima i ljudima, a vi ih dočekujete raširenih ruku. Hiljade i hiljade Nemaca, Bečlija, čak i Budimpeštanaca mirno dolazi da kod vas stiče bogatstvo, a vi im to dopuštate. Predstavnike iste one Nemačke, koja vam je bila nemilosrdan neprijatelj i koja će to ponovo biti jednog dana, slavi "cvet" vaše presto-nice koji se diči da je savremen. I dok vaši nekadašnji yelati nailaze kod vas na najlepši doček, pravite sve moguće teškoće pripadnicima naroda koji su pokazali delotvorno prijateljstvo u vašoj nesreći.

Bije vas glas da ste ksenofobi. Pravi srpski narod to nije. Obazriv je prema strancu, a ta obazrivost ponekad ide do podozrivosti. Nije ni čudo kad su vas tokom dugih vekova iskorišćavali strani ugnjetači. Ta obazrivost, pa čak i podozrivost nisu mane, nije to ksenofobija. Međutim, oni među vama koji bi hteli da se smatraju vladajućom klasom jesu ksenofobi i, što je još gore, ksenofobija im nije posledica preteranog nacionalizma, već nakaradne zavisti.

LJubomorni su na od sebe obrazovanije, otmenije i naprednije strance. Nepodnošljivo im je kad moraju priznati da su ti ljudi iznad njih. Onda ih mrze, preziru, pa ako im se ne isplati da ih oteraju, iznalaze sve moguće načine da ih progone. Ipak bi im razum morao reći da nacije, na primer, francuske nacije ili švajcarskog naroda - odavno slobodnih naroda koji su slobodno mogli da se razvijaju - nužno moraju da budu naprednije od na-roda koji je imao nesreću da ga vekovima ugnjetava okrutni tiranin. Tek od pre nekoliko decenija Srbija se mogla razvijati relativno slobodno, a uistinu je slobodna tek od velikog rata. Svi koji je poznaju rado odaju priznanje velikom trudu koji je ona uložila u razvoj otkako je to mogla da čini. S pravom na to može da bude ponosna, ali, razumljivo, ne može očekivati da se, radom od nekoliko decenija, izjednači sa pregnućem koje je vekovima iziskivano od zemalja starih kultura.

Uostalom, ono što zovemo kulturom nije sve što čini vrednost nekog naroda. Prirodna moralna svojstva imaju u procenjivanju te vrednosti u najmanju ruku podjednaku ulogu. Elem, srpski narod ima moralna svoj-stva koja nadmašuju moralna svojstva mnogih drugih naroda. Iako manje prosvećen, mogao je, dakle, da pretenduje na neko dostojanstveno mesto. Na žalost, rđavim shvatanjem položaja svoje ze-mlje, a to pogrešno shvatanje iza-ziva njena ohola i nepo-verljiva uobraže-nost, vladajuća kla-sa radi na obaranju tih moralnih vrlina srpskog naroda dajući mu loš primer.
Ta ljubomora kaste zvane "inteligencija" srpskog naroda ne iskazuje se samo prema strancima već i prema sunarodnicima. "Otmeno društvo" tako ne dozvoljava nekom svom članu da se izdigne iznad proseka. Svim sredstvima nastoji da prepreči put onome ko se osmeli i poželi da istupi iz njegovih redova. Ako je, pak, nemoćno da ga u tome spreči, progoniće ga spletkama, čak i kletvama. Stoga pravi intelektualci ove zemlje, a ima ih, i to mnogo, ne uspevaju u Srbiji, pa obeshrabreni napuštaju borbu. Zato i najznačajnija mesta u administraciji i drugde najčešće zauzimaju mediokriteti, čak i ljudi bez ikakve vrednosti. Zato vam je i politički kadar kukavan.

LJubomora vaše "inteligencije" se dobro slaže sa začuđujućom površnošću. LJudi vide samo spoljni sjaj, a sadržajem se ne bave. Trude se da dostignu taj veštački sjaj. Neki put u tome uspeju, jer je vaša nacija inteligentna i vrlo nadarena, ali taj veštački sjaj brzo tamni pošto ga ne održava prava snaga, koja dolazi iznutra. Površnost se pokazuje svuda, kako u običnom, tako i u intelektualnom životu. Na primer: videli ste u inostranstvu, u Francuskoj, Švajcarskoj, Engleskoj, lepe i dobro održavane hotele. Želite da idete njihovim stopama. Podižete zgrade gde kamen zamenjujete štukom, bogati nameštaj od tvrdog drveta furniranim tričarijama iz Beča. Lepo to izgleda dok je sasvim novo, ali ubrzo, budući da vi ni svoje zgrade lošeg kvaliteta ni bezvredni na-meštaj ne održavate kao što to čini švajcarski. francus-ki ili engleski hotelijer sa svojim hotelom podignutim od dobrog materijala i nameštajem dobrog kvaliteta, spoljašnjost i unutrašnjost vašeg hotela postaje jednostavno bedna.

Površno je i naučno i univerzitetsko obrazovanje većine vaših pravnika koji dolaze sa ovdašnjeg univerziteta.

Ta površnost vas navodi i da precenjujete diplome, bar svoje, jer često iz zavisti nećete da priznate strane diplome. Uostalom, šta dokazuje univerzitetska diploma?

Diplome stečene ispitima položenim tako što su za tu priliku napamet naučeni paragrafi iz knjiga ništa ne vrede. Mnogo, maltene većina, diploma stečenih na Pravnom fakutletu vašeg Beogradskog univerziteta takve su vrste. Međutim, i te diplome otvaraju vrata svake službe. Svejedno vam je da li kandidat za neko mesto u sudskoj, policijskoj itd. administraciji zaista vlada predmetom tog radnog mesta i da li je sposoban da valjano obavlja svoj posao. Dovoljno vam je da on ima diplomu i... da je pravilno politički obojen, o čemu ću kasnije govo-riti (...).

Vaš čovek iz naroda, seljak, neiskvaren uticajem profesionalnih političara, nije podmitljiv. "Inteligencija" vam to jeste, i to od najsitnijeg činovnika sa ili bez diplome do ministra. Nisam lično poznavao vašu zemlju pre svetskog rata, ali su mi posmatrači kojima potpuno verujem tvrdili da su vam činovnici mnogo manje bili podmitljivi nego sada. Istina je da imate i opravdanje: viševekovna predstava turske istočnjačke podmitljivosti. To opravdanje, međutim, nije dovoljno da bi se oprostilo preterano rašireno mito, koje često poprima sve oblike otimačine. U toku rata sam verovao da je onaj bugarski ministar na nekoliko meseci koji je za to kratko vreme postao milioner neka bugarska specijalnost i da su vaši ministri suvi-še veliki rodoljubi da bi se bogatili na račun države i zloupotrebom polo-žaja. Bio sam naivan i uvideo sam da nema razlike između mi-nistra na "ov", "ev" i nekog na "ić". Osim nekoliko retkih izuzetaka, gledao sam kako bezbrojne vaše ekselencije od siromašnih, čak bednih ljudi postaju milioneri. Hoćete li primere? Navešću vam neke najtipičnije.

Gospodin Stojadinović, inteligentan čovek, koji nije učes-tvovao u ratu uprkos mladosti i dobrom zdravlju, postao je mini-star finansija. Kao takav, on odlučuje o sudbini vaših obligacija ratne štete, čija je nominalna vrednost od 1 000 dinara pala na 50 i manje zato što država nije plaćala kamatu. On je po neznatnoj ceni pokupovao og-romne količine tog papira i, kad ga je za sebe dosta zgrnuo, on, ministar, objavljuje da će se kamate isplatiti. Istog časa obligacija se penje na 250 dinara i više, gospodin ministar je postao multimilioner.
Gospodin Vukićević je bio običan profesor provincijske gimnazije. Pošto je postao političar i predsednik saveta, danas poseduje dve velike zgrade u Beogradu, a sam Bog zna koliko košta plac i podizanje takvih zgrada u glavnom gradu. Lazar Marković je sin vrlo siromašnog poštara. Tokom školovanja pomagali su ga neki imu-ćniji građani. Gospodin posla-nik i bivši ministar Marković danas je vrlo bogat, plaća stanarinu 12 000 dinara mesečno i nehajno uveče gubi hiljade dina-ra na kocki. Boža Maksimović, nipošto bogat kao ni žena mu, postaje poslanik i ministar. Odjednom postaje bogataš, a njegova žena sada isključivo u Parizu kupuje haljine, nameštaj i skupe sitnice za stan. A šta reći o Pašiću koji je vrlo skro-mnog porekla? Istina, venčao se sa ženom koja mu je donela ne-što novca. Postao jedan od najbogatijih ljudi u zemlji? A Velizar Janković? Zar verujete da je samo od poslaničke i mini-starske plate mogao da postane truli bogataš kakav je danas? No, dosta je bilo primera, mogli bismo ih nabrajati u beskraj. Prilično je mučno o tome govo-riti, jer su ti ljudi ličnim bogaćenjem pokazali da je njihova briga za opštu stvar bila samo sredstvo da bi se dokopali novca.

Ove neprijatne primere su, međutim, sledili svi činovnici od vrha do dna lestvice. Poslovni ljudi, strani industrijalci i posrednici, koji dolaze u ovu zemlju da bi uspostavili poslovne veze i ulagali kapital u ovdašnja preduzeća to znaju i, ako žele da nešto urade, prinuđeni su da daju mito, a to se uvek prihvata.

Je li vas potrebno podsećati da vagoni robe često ne polaze ako ih ne pokrene svežanj nov-čanica koje dajete šefu stanice ili višem činovniku nadlež-nom za odgovarajuću službu? A da se predmeti na carini i kod policijskog komesara odugovlače ako nema podstreka u vidu bakšiša? (...)

Inteligencija vam je delovala poput buđi. Zarazila je sve što je s njom došlo u dodir. Ta trulež već zahvata i selo. Vaše kršne seljanke već znaju za šminkanje i svilene čarape. Pripazite dok ne bude prekasno!

Umesto da deluje pozitivno, vaša inteligencija je delovala negativno. Umesto da gradi, ona je razgrađivala. Ona je žarište truleži i iskvarenosti, od čega toliko trpite. Ako joj dopustite da nastavi, zemlja vam je izgubljena. Počistite kuću, pometite sve te ohole i štetne marionete. Nemojte da vas zasene ljudi koji u suštini nemaju nikakvu vrednost, ali čiji je loš primer neizmerno opasan po duhovno zdravlje vašeg naroda. Ne klanjajte se više novcu do zemlje. Novac ne donosi ni sreću ni ugled. Može se on pošteno zaraditi i, ako ga vlasnik koristi da bi činio dobra dela oko sebe, poštujte takvog čoveka zbog njegovog rada i zbog načina na koji on koristi stečeno bogatstvo. To je dobar primer mladima. Novac, međutim, može da bude i nečasno stečen i, na žalost, to je danas veoma čest slučaj. Budite gordi pred tim nečasno stečenim bogatstvom. Nemojte praviti nagodbe s njim tako što ćete laskati njegovom vlasniku.

A sada da popričamo o vašim POLITIČARIMA, od kojih su mnogi iz redova inteligencije i na koje se, prema tome, odnosi sve što sam upravo rekao.

Vaša srednjovekovna istorija i junaštvo stvarali su od vas ratnički narod sve dok ste bili slobodni. Hajduci su u doba robovanja nastavili tu tradiciju. Zatim dolazi oslobađanje pod Karađorđem, i borba do konačnog oslobođenja. Kada je to postigao, vaš narod je, toliko naviknut na borbu, ako ne bi imao sporova sa spoljnim svetom, pokušavao da unutar zemlje zadovolji tu borbenost. Za to je našao načina u politici i odao joj se dušom i telom. Međutim, po starom običaju ratnika da se bore za vrhovnog vođu, unutrašnja politika je za vas bila strančarenje, to jest vezivanje za sudbinu neke ličnosti, vođe ili grupe.
Vaš narod je, dakle, veliki ljubitelj političkih ili, bolje rečeno, stranačkih svađa. Dok su stranačke vođe i njihovi šta-bovi još bili rodoljubi - a, su-deći po svemu onome što sam pročitao i čuo, u to vreme su to zaista bili - zlo još nije bilo naročito veliko. Istina, to nije pogodovalo brzom i mirnom razvoju. Uostalom, posle dugotraj-nog robovanja kakvo je bilo vaše, nije se moglo tražiti od naroda koji je tek povratio slobodu da bude mudar kao ljudi koji su dugo živeli u njoj. Uz to, vaša tek vaskrsla država je uzimala za primer političke sisteme već prilično deformisane, čak i u zemljama veoma stare i kontinuirane kulture. Najzad, rodoljublje je kod stranačkih vođa bi-lo još dovoljno delotvorno i sprečavalo ih je da svesno rade protiv interesa zemlje.

To se, međutim, malo-pomalo menja. Sa sve nadmoćnijim stupanjem na vlast inteligencije, pojavljuju se ljudi koji shvataju kakva se lična korist može izvući iz vaše sklonosti za stranačku politiku. Oni stvaraju zanimanje od iskorišćavanja vaše stranačke politike, pa sada imate profesionalne političare koji na tome zarađuju za život. Ma, šta ja govorim - oni zgrću bogatstvo.

A ako ste pre rata i imali političara koji su, u svom već strančarenjem iskrivljenom duhovnom sklopu, imali u vidu samo ono što su smatrali dobrim za zemlju, parlament vam je već bio prepravljen ljudima koji su samo tražili ličnu korist u tim političkim strastima. Vaša skupština već nije bila izraz narodne volje. Tako su, tokom požara 1914, koji će kasnije postati svetski, umesto da daju primer narodu kako se žrtvuje za otaybinu, što im je bila dužnost, vaši mladi poslanici, kroz usta tipičnog poslanika-profitera Velizara Jankovića, rezervnog oficira, isposlovali da se hitno izglasa zakon kojim se poslanici oslobađaju od vršenja svoje duž-nosti. Skupština vaše zemlje, jedne od najjunačnijih u tom velikom ratnom obračunu, stvarala je parlament jedinstven u svojoj vrsti među svim zemljama učesnicama u ratu - parlament zabušanata. Neki poslanici, njih vrlo malo, pobunili su se protiv onoga što su, s pravom, smatrali sramotom za Srbiju. Oni će se pridružiti onima koji su se borili. Ti rodoljubi su bili Aleksa Žujović i Dragović, a nijedan nije pripadao inteligenciji.

A kakvu su ulogu odigrali vaši zabušanti iz Skupštine za vreme rata? Da li su bar pokušali da ublaže nedostatak hrabrosti i rodoljublja obavljanjem nekog korisnog posla isključivo za dobro zemlje i zaborave privatne i prezira dostojne stranačke interese? Nisu! Što je rat duže trajao, to su oni ponovo zapadali u stranačke svađe. Najpre u Nišu, zatim i na Krfu, priredili su svetu kukavnu predstavu otimanja političara o ministarske fotelje dok im otaybina krvarila iz svih vena i dok im vojnici herojski umiru na bojnom polju.

I ti čudnovati poslanici- zabušanti jedne ratničke i junačke nacije smatrali su da ostrvo Krf nije dovoljno udobno - a možda i nedovoljno sigurno - za tako zanačajne ljude poput njih. Kopali su i rukama i nogama da se Skupština sa Krfa premesti u Kan, gde bi, onako dobro plaćeni kao što su bili, mogli da vode još mnogo lepši život. Da, Skupština je bila potpuno beskrosina, bar posle povlačenja preko Albanije, kada je neprijatelj zauzeo celu Srbiju.

A Vaši političari-strančari izbegli u Ženevu, Pariz, Nicu, London itd!? Rat i nevolje vlastite zemlje ničemu ih nisu naučili. Nastavili su stranačke svađe u zemljama u kojima su našli utočište. Svojim doma-ćinima su tako kukavno prikazivali kako se braća međusobno razdiru.

Upravo su vaši stranački političari, ne bih rekao smislili, već prekomerno iskoristili i čuven slučaj oko "Crne ruke" na Solunskom frontu. Ta afera nije bila tako ozbiljna, jer ja danas više ne verujem u onaj navodni atentat na princa regenta Aleksandra. Danas sam ubeđen da su svaki delić tog atentata izmislili vaši političari. Slučaj se morao razrešiti između navodnih zaverenika i vojnih rukovodilaca. U to vreme sam predložio vašem vođi, tada princu regentu, da pozove okrivljene i da im održi sledeći govor: "Pripadali ste tajnom udruženju koje se bavilo politikom i koje je htelo da nametne svoje stavove narodu. Vi znate da je to protivno zakonu i da se vi, vojnici, ne smete baviti politikom. Morali biste da budete kažnjeni, ali smo u strašnim borbama. Pored toga, znam da vi volite otaybinu. U ovom tragičnom trenutku po našu zemlju, ja neću da sami osuđujemo pripadnike vojske na kojoj počiva sva naša nada. Želimo da zaboravimo vašu grešku, ali vi idete na prvu liniju, hrabro se borite za ovu zemlju koja vam oprašta, a ako treba, žrtvuje se za nju." Princ Aleksandar je bio voljan da tako postupi, ali su ga političari ubedili da su ugrožene sve slobode srpskog naroda i da treba prepustiti "pravdi", njihovoj "pravdi", da slobodno deluje.

Čim se rat završio, vaši političari su pojurili da ponovo prigrabe vlast i upravljanje poslovima. Ni na pamet im nije palo da bi prve redove trebalo prepustiti onima koji su se žrtvovali za otaybinu. Naprotiv, svim mogućim sredstvima su nastojali da sa značajnih položaja uklone sve veterane. Ovi su, pak, još bili previše umorni od natčovečanskih napora koje su uložili, pa su im to dopustili. Elem, političari više nisu znali ni za kakve granice svojih sebičnih ambicija. Bio je to ples minis-tarskih portfelja, koji su donosili bogatstvo onima koji bi ih se dočepali. Najbolji način da brzo postane bogat jeste da postane ministar!

Od rata do danas (1928), video sam najmanje pedesetak mini-stara i, s retkim izuzecima, svi ti ministri su se obogatili. Pogledajte kakvo je pravo kraljevsko imanje vaš ministar Ninčić stekao. Pogledajte mu kuće u gradu! Zar zaista verujete da je sve to plaćeno štednjom od imetka koji je Ninčić imao pre rata i od ministarske plate? A basnoslovno bogatstvo Stojadinovića, bivšeg ministra finansija, sina čestitog čoveka bez ikakvog bogatstva? A Boža Maksimović, pre rata samo sitni siromašni nameštenik koji je bez završenih studija? Da li je onu lepu kuću vrednu nekoliko mili-ona i onaj nakit i druge beskorisne stvarčice koje je njegova žena nakupovala u Parizu platio svojim novcem kad tog novca nije ni bilo? Pašić, kome je bavljenje politikom već bilo mnogo donelo, posle rata je postao jedan od najbogatijih ljudi u Kraljevini. A pop Janjić i svi ostali s ove i one strane Save i Dunava?

Ponekad bi se javno mnenje ipak uznemirilo videvši neke slučajeve najočiglednije korupcije. Tada bi vaši političari-strančari osnovali skupštinsk anketne komisije, koje nikada nisu dale neki rezultat zato što vukovi ne jedu jedni druge. Razne političke stranke su se silno međusobno vređale radi vlas-tite reklame, ali su se dobro čuvale da ne zabrazde duboko pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih. Vaši političari-strančari su, dakle, mirno mogli i da se bogate na račun pojedinca i države. I grabili su obema rukama. Zar je čudno što je taj loš primer i nekažnjavanje podmićivača i podmićenih snažno delovao na službenike svih nivoa?

Svuda su mi vaši stariji ljudi pričali kako je u njihovo vreme poveriocu bila dovoljna samo reč onoga koji uzima novac u zajam i da čak nije tražio ni priznanicu jer je znao da datu reč svi poštuju. Danas često ni najpropisnije izdata prizna-nica više nije dovoljna. Dužnik će ponekad pokušati da se izvuče i najnečasnijim sredstvima. Običaji profesionalnih političara prvo iskorenjuju vrline srpskog tla. A, na nesreću, političari su vam sve-moćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se neko mesto u vlasti, bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveća neznalica, najnečasniji čovek, ako je "štićenik" političara-strančara stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i u moralnom pogledu. Kad se neki kandidat prijavi na konkurs za neko mesto u ministarstvu, ne pitaju ga: "Šta znaš? Šta si radio dosad? Šta si radio kada je otaybina bila u opasnosti?" Ne, pitaju ga: "U kojoj si stranci? Koji poslanik te preporučuje?"

Vila "Dobro polje", Rajsova kuća u Topčideru, danas kraj nje prolazi tramvajska pruga. Posle sukoba sa Pašićem, Rajs je mogao da dobije samo zaposlenje u Narodnoj banci, kao referent za otkrivanje falsifikovanih novčanica

Naravno, vaši političari-strančari žele da među činovnicima imaju samo ljude iz svoje stranke. Činovnik mora da bude njihov birač i, zahvaljujući uticaju i moći ko-jom raspolaže, mora mu doneti i glasove svojih potčinjenih. Njegovo znanje, poštenje i pro-šlost nemaju nikakvu ulogu ako političar-poslanik ili ministar smatra da mu može biti od koristi. Posebno dobro poznajem vašu policiju jer sam, na svoju nesreću, neko vreme sarađivao sa njom. U policiju su vam političari postavili ljude kažnjavane zbog krađe i drugih zlodela. Vaši policajci su, posebno u južnoj Srbiji, krali od naroda i otimali novac. Prijavio sam to vašim vlastima, ali ti policajci-zločinci, koji su istovremeno bili i strančari, nisu bili kažnjeni, a mene su toliko izvređali da sam bio prinuđen da podnesem ostavku.

Vaši političari, a većina ih nikada ništa nije učinila za vašu zemlju, ne vole one koji imaju zasluga za vašu otaybinu. Boje ih se jer su im oni živi prekor. Zbog toga nastoje da ih istisnu iz svega, i iz vojske i sa funkcionerskih položaja. Kad im se ukaže prilika, pokušavaju čak da ih srozaju u očima javnosti. Opasna je to igra jer će jednog dana vaš narod pomesti sve te partizanske političare i vratiti one koji su se dokazali...

Svi parlamentarci, ili skoro svi, danas pripadaju političkim stranakama, pa su one postale krajnje moćne. One su pre svega zavele gvozdenu disciplinu u svoje članstvo kako bi ga dobro držale u šakama. Ni jedan jedini poslanik, koji pripada nekoj stranci, ne sme da glasa onako kako mu nalaže savest. Glas mu određuje stranka, a stranka ima u vidu samo jedno: da se održi na vlasti ako je ima, ili da do nje dođe ako je nema. Nijedan ministar ne može da izvrši neku reformu koju smatra neophodnom ako mu to ne odobri stranka. Stranka ima predsednika koji, često, ima mnogo više stvarne vlasti od samog šefa države. Budući da se programi mnogih stranaka, a većina naroda ih ne zna, danas približavaju jedni drugima toliko da se razlikuju samo po nekim pojedinostima, borba između stranaka se izrađa, a povrh svega, i u borbu ličnosti (vođa). Vođe su zaš-tićene nekom vrstom izvršnog odbora i kluba u kojem su svi poslanici iste boje. Oni na ove uvek imaju veliki uticaj, ali te institucije skrivaju pred zemljom njihovu ličnu vlast. To su privatne tvorevine bez odgovor-nosti, koje, ustalom, Ustav i ne poznaje, one nalažu poslanicima kako da glasaju i upravljaju radom ministara.
Ako parlamentarizam nastavi ovako, a nastaviće, on velikim koracima juri u propast, a sa so-bom će povući i države kojima bi trebalo da služi. Ako se proceni da ga treba zadržati, a ne zameniti nekom novom institucijom bolje prilagođenom sav-remenim zahtevima, biće ga potrebno suštinski reformisati, a poslanicima vratiti prvobitnu dužnost: da budu samo glasnogo-vornici celokupnog stanovništva jedne oblasti čiji se najviši interesi stapaju sa interesima čitave nacionalne zajednice; da ne budu ni u čijoj drugoj službi, već u službi sopstvene savesti.

Među vašim političarima koje sam upoznao bilo je ljudi koji su mogli da budu veliki državnici da su zaista bili rodoljubi bez računa, predani opštem dobru i hrabri. Najbolji primer za to je Nikola Pašić. Taj čovek je, javno priznajem, mnogo učinio za vašu zemlju. Sigurno je jedan od onih vaših državnika koji su najviše učinili. Međutim, on je to učinio zato što su mu se lični interesi poklapali sa interesima zemlje. Da su mu interesi bili suprotni, on bi svoju veliku inteligenciju - u velikom delu satkanu od lukavstva i spontane intuicije - koristio protiv vas. Pogledajte, sin običnih i siromašnih seljaka ostavlja jedno od najvećih bogatstava u ovoj zemlji. Elem, čovek koji se preda samo opštoj stvari, a Pašić je tokom celog života bio samo političar, i kome je na pameti samo ta opšta stvar ne bogati se, naprotiv - on žrtvuje i ono što je mogao imati. Borba za neku ideju, ideal košta. Znam nešto o tome. Odbrana vas koštala me je svega što sam imao: bogatstva, položaja, budućnosti. Reći ćete mi da je žena Pašiću donela lep miraz. Šta je, međutim, taj miraz u poređenju sa onim što je on ostavio posle smrti? Slamčica i ništa više. Da je Pašić zaista bio velik i pošten čovek, kako bi neki hteli da ga predstave, posle njega bi našli samo ženin miraz, a bilo bi čudno da i on bude potpun jer su Pašić i, pogotovo, njegovi živeli na visokoj nozi, a dugovi sina, koje je otac plaćao, sigurno su nadmašili miraz gospođe Pašić. Uz to, zaista veliki čovek se gnuša druženja sa pokvarenjacima. On u svom okruženju traži ljude koji su mu moralno slični, znači poštene i nesebične ljude poput sebe.

A Pašićevo okruženje?! LJudi siromašna duha, ali korumpirani. Profiteri i mutivode kojima je dozvoljavao da se bogate pod uslovom da služe njego-vim interesima. Pa ona neverovatna Pašićeva slabost pre-ma nedostojnom sinu... Za vreme rata Pašić ga je, a već je znao za izopačenost svog potomka, sklonio pod izgovorom nepostojeće bolesti. Čovek koji je na položaju političkog vođe jedne države u ratu morao je održati sinu sledeće slovo: "Ti si mi sin jedinac. Mesto ti je među onima koji prsima brane zemlju koja mi je poverila svoje interese. Kažeš da si bolestan. Nije važno, čak i da si na samrti, moraš da budeš među braniteljima otaybine. Idi i izvrši svoju dužnost! Ako to ne učiniš, odričem te se i nikada te više neću videti!" Međutim, umesto da mu održi to slovo, Nikola Pašić je dopustio sinu da banči po Parizu i da na Krfu svojom raskošnom limuzinom pregazi srpske junake koji su se izbavili iz neprija-teljskih planina Albanije. Pašić je bio realista i mislio je da su svi ljudi kao on. Tako, kada mu je jedan zajednički prijatelj prigovorio što je loše postupio prema meni, odgovorio mu je: "Pa, šta hoće taj čovek? Tri puta sam mu nudio novac, a on je odbio!" U tom odgovoru se sadrži sav mentalitet tog državnika.

Stari Pašić je poslužio kao primer vašim današnjim političarima-strančarima. Oni su se oblikovali prema njemu. Stvorio je te bezobzirne političare, profitere koji državu često smatraju kravom muzarom čijim se mlekom hrane.

Vaši političari-strančari su učinili, ako se ovo nastavi kao sada, da ponovo izgubite zemlju stare srpske kulture, Makedoniju ili, kako se to danas kaže, Južnu Srbiju, koju ste povratili žrtvovanjem najboljih sinova otaybine. Kada je srpska vojska - i to samo vojska - oslobodila tu kolevku Srbije, našla je tamo zemlju u kojoj je skoro svaki kamen zaista bio pun sećanja na nekadašnju srpsku veličinu, ali je tamo zatekla i stanovništvo koje je zbog pretrpljenog dugovekovnog ugnjetavanja postalo nacionalno bezlično. To stanovništvo je tra-žilo samo jedno: da najzad slobodno i u potpunoj sigurnosti zarađuje hleb. Nacija koja bi joj učinila to dobročinstvo za deset godina bi ga asimilovala, pa makar bila i kineska. Na svu sreću, oslobodila su ga braća. Vojska je izvršila zadatak u potpunosti.

Šta su, međutim, uradili, vaši političari? Upravo suprotno. Poslali su u Južnu Sr-biju sve ono najgore među činov-nicima, bezobraznike i lopove. Povrh sveta, oni nisu ni poku-šali da od Makedonaca načine Srbe ili Jugoslovene, kako se sada kaže, već su od njih hteli da stvore pristalice političkih stranaka. Lepili su na leđa tih ljudi, koji su tražili samo mir, etikete radikala, demokrata itd. i u tu zemlju, koja im je morala da bude sveta, preneli svoje odvratne stranačke borbe. Nije im bilo mnogo važno da li su ti novi članovi iskreni i da li je njihovo stupanje u stranku samo ujdurma nacionalnog neprijatelja. Bile su im potrebne njihove "kuglice". Makedonci su ljudi kao i drugi i sigurno su pametni kao i ljudi iz Stare Srbije. Oni su zato shvatili igru vaših političara, vrlo prljavu igru, pa se u njima začeo veliki prezir prema vama. U svakom značajnijem kraju Južne Srbije vaši partijci su, umesto da okupljaju to stanovništvo oko nacionalne zastave u nekom "narodnom domu", podigli najlepše zgrade "radikalskog" i "demo-kratskog kluba", pa tako uneli u tu iskupljenju zemlju ne slogu, već neslogu.

Treba li se onda čudi-ti što ljudi iz Južne Srbije nisu naučili da vole tu zemlju koja je bila njihova i koja je ponovo morala da bude njihova? Ne treba, zar ne? I zaista, većina Makedonaca vas ne voli i ne može da vas voli.

Evo još jedne pojedinosti vrlo svojestvene vašim političarima-strančarima, koju, uostalom, obično srećemo kod ljudi uzdignutih na položaj koji im ne pripada. Kada stignu do ministarskog položaja, vaši političari postaju toliko oholi da je to gotovo smešno. Merilo da je neko pravi državnik jeste da on nikada ne propušta da bude pristojan prema svima. Elem, kad postanu ministri, naklonošću svog kluba ili sovjeta, vaši političari-strančari smatraju da ne moraju da budu pristojni ni prema kome osim prema onima koji imaju mnogo novaca. Oni ostavljaju najzaslužnije ljude da sastima čekaju u predsoblju i često ih posredstvom šefova kabi-neta otpravlja-ju pod izgovorom da su pretrpani poslom. Istak-nuti stranci, čije bi prijateljstvo bilo vrlo korisno vašoj zemlji koji su se pomučili da posete vaše rukovodioce, često nisu bili ni primljeni, pa su zbog toga poneli u svoju zemlju lo-še mišljenje o vašim ljudima i to mišljenje nisu skrivali.

Mnogi vaši diplomatski neuspesi posledica su neljubaznosti i onoga "baš me briga" rukovodilaca iz Žute kuće. Činovnici, naravno, oponašaju rukovodioce i sasvim zaboravljaju da su oni tu radi naroda, a ne narod radi njih. Skoro svuda po javnim službama vlada taj neprijatni duh po ugledu na visoke rukovodioce, ministre, i to još naglašeniji. Bila to pošta, policija ili onaj famozni "Biro za štampu" Ministarstva spoljnih poslova - gde bi vanredna ljubaznost morala da bude strogo obavezna - svuda ljudi nailaze i predusretljivo ponašanje sa ljudima ponižavajuće.

Eto, dragi moji srpski prijatelji, to je mala skica vaših političara kakve sam ih ja video otkako sam u vašoj zemlji. Ona nije potpuna, daleko od toga, ali ovo što sam rekao je dovoljno da shvatite ostalo. Uz "inteligenciju", i političari su uzrok što vam je država u nimalo zadovoljavajućem stanju. NJihov pri-mer deluje na narod. Stari, poštovani i čestiti običaji se sve više gube i ustupaju mesto pobesnelom samoljublju, razuzdanom snobizmu i sve većem nemoralu. Krajnje je vreme da se tome stane ukraj i da se pomete to đubre ko-je najpre ponižava vaš narod da bi ga zatim i uništilo. Ne dozvo-ljavajte više da vam političari-strančari smatraju otaybinu kravom oko koje se cenjkaju poput Ci-gana. Izbacite sve te pro-fitere i interese svoje zemlje poverite najmudrijim, najpoštenijim i državi najodanijim ljudima iz vaše nacije.

Otvoreno sam vam rekao šta sam video kod vas i šta je opasno po budućnost vaše zemlje. Nisam sve rekao, samo sam vam ukazao na ono najštetnije. Verujte mi da me je to često zabolelo i da sam tu opasnost možda više osetio nego vi. Zašto? Naprosto zato što volim vašu zemlju - a od nje ništa ne očekujem - idealističkije od vas i što sam joj žrtvovao sve što čovek može da žrtvuje.

Međutim, da mi to neko ne bi mogao prigovoriti, dajte prednost svojim vrlinama i iščupajte iz tela one ružne bubuljice na koje sam vam ukazao na ovim stranicama, a njih ćete čitati tek posle moje smrti.

Nemojte dozvoliti da vaša lepa duša propadne u tom đubretu koje se, na njoj na-taložilo naročito posle rata. Nacija koja je, poput vaše, odolela vekovnom ropstvu, koja se povukla preko Albanije i koja je, izgnana iz svoje zemlje, ali neki poražena, uspela da se vrati na svoja ognjišta kao pobednik - ne dopušta da je podjarmi šaka sebičnih i podmitljivih političara, gnusnih šićaryija, prezira dostojnih zabušanata i zločinskih pro-fitera i zelenaša.

Uprkos svemu, ja verujem u budućnost vašeg naroda. Duh Kosova, Karađorđa, Kumanova i Kajmakčalana ponovo će se probuditi. Mora se, međutim, brzo probuditi, jer bez njega ćete možda ponovo doživeti vreme robovanja koje ni u čemu neće zaostajati za onim pretrpljenim koje su vaši stari pobedili žrtvovanjem i junaštvom. Sudbina vam je u vlastitim rukama: blistava budućnost ili ponovo ropstvo!

Beograd 1. juna 1928. P. A. Rajs

Podeli ovu vest

23/02/2016 0 comment

Od danas će se u prodaji naći knjiga "Priče o gradovima" nobelovca Ive Andrića, saopštio je izdavač "Laguna"."Laguna" je do sada objavila 10 zbirki Andrićevih tematskih priča koje je priredila njegova Zadužbina. Počelo je sa "Pricama o osobenjacima i malim ljudima", zatim su usledile "Beogradske priče", "Priče o moru" i druge. Rim, Aden, ...

25/03/2024 0 comment

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine,Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao ...

23/03/2024 0 comment

 Dobroseličku bogomolju pravio majstor Mitar pre 203 godine Kad se magistralom prođu Vodice na Zlatiboru, kod Borove glave valja skrenuti ...

05/03/2024 0 comment

Slika Paje Jovanovića "Odmor bašibozuka", nedavno kupljena na aukciji londonskog "Sotbija", od danas je, i biće tokom marta, izložena u Konaku ...

23/03/2024 0 comment

 Povodom manifestacije „Dani kraljice Jelene“ koja će se održati od 1. do 9. juna ove godine, juče je organizovana akcija sadnje jorgovana od ...

O Portalu

Portal koji promoviše Srbiju i njene vrednosti. Sve na jednom mestu, priča o Srbiji koju volimo, njenoj tradiciji, lepotama, ljudima i događajima.

Najnovije vesti