fbpx

Srpski kralj Vladislav, blagočestivi vladar Srbije

Srpski kralj Vladislav, blagočestivi vladar Srbije

Nemoguće je pisati o kralju Vladislavu Srpskom, a ne pisati i o njegovom velikom stricu, jer je delo, blagodat i blagoslov velikog strica učinilo velikim i delo njegovog sinovca. Nedavni događaj iz života bratske RPC još jednom potrvrđuje svepravoslavnu misiju Svetog Save i njegovih naslednika na vladarskom i duhovnom tronu Srbije Nemanjića.

Odlukom Svetog Sinoda Ruske Pravoslavne Crkve od 25-26. decembra 2013. godine  utvrđen je tekst službe svetom blagovernom kralju Vladislavu Srpskom. Kao i SPC, ubuduće će i RPC 24. septembra po julijanskom (7. oktobra po gregorijanskom) kalendaru proslavljati svetog blagovernog kralja Vladislava Srpskog (Kralj Srbije 1234-1243, Kralj Primorja 1243-1267).

U ove teške dane po narod srpski, blagorodni Nemanjići nas ponovo vezuju sa jednorodnom i jednovernom braćom Rusima, na taj način još jednom ukazujući zabludelim srpskim vlastodršcima da jedino sa Istoka dolazi mir duši Srbinovoj.

Usud nesloge srpske oličen u borbi Savine braće Stefana i Vukana, preneo se i na bratance Svetog Save – Radoslava i Vladislava i Sveti Sava nije mogao biti srećan što se vlast u Srbiji menjala nasilnim putem. Naime kralj Radoslav posle početne izvrsne i bogougodne vladavine slepo se potčini volji svoje lepe žene i poče postupati nerazumno. U leto 1233. godine pobuni se i vlastela i stade na stranu mlađeg brata Vladislava, pa Radoslav beše prognan u Drač. Tamo mu upravnik grada preote ženu, ali Radoslav imađaše tu sreću da za strica ima velikog ugodnika Božijeg Savu. On ga primi i uteši blagim rečima i posavetova da se zamonaši. I od kralja Radoslava posta monah Jovan koji u prostoti i nezlobivosti u manastiru Studenici provede ostatak života i u miru se upokoji. Sava na pravi put izvede i drugog bratanca Vladislava, dovede mu za nevestu Beloslavu, kćer Bugarskog Cara Asena, čime učvrsti srpski presto i venča ga na srpsko kraljevstvo. Pre svog drugog pokloničkog putovanja u Jerusalim Sveti Sava sabra u arhiepiskopiji u Žiči sve svoje episkope pa ih pouči bogomudro, potom pozva kralja Vladislava i njegove blagorodnike naredivši im da se staraju o svetim crkvama. Potom pred celim Saborom na svoje mesto Arhiepiskopa Srpskog izabra svog omiljenog učenika jeromonaha Arsenija, znajući za njegovu nezlobivost, pravednost i sveti način života.

Možda je bratska svađa i bila razlog što najveći sin roda srpskoga umrije 14. maja 1236. godine izvan Srbije, u bugarskom gradu Trnovu, po okončanju svog drugog putovanja u Svetu Zemlju. Međutim, primer kralja Vladislava nam pokazuje da Gospod kaznu pretvara u nagradu posle usrdnog pokajanja i blagočestivosti. Jer je naš duhovni sveroditelj još pre svog začeća postao deo Promisli Gospodnje (moliše se Gospodu blagočestivi Stefan Nemanja i Ana, roditelji njegovi, da im Gospod podari još jedno dete koje će im biti uteha u starosti i zavetovaše se da će posle toga živeti u celomudrenom braku i Gospod udovolji njihovim molitvama, a oni održaše zavet dat Bogu), pa sve što je vezano za život ovog srpskog duhovnog gorostasa «oživljava se u dobro, uzvišeno i sveto», kako napisa arhimandrit Nićifor Dučić u Istoriji SPC. Tako da nije mogao onaj koga je Sveti Sava krunisao za vladara, da ne završi kao svetitelj.

Po naređenju Carevom Sava se sahrani u hramu Četerdeset Mučenika, zadužbini Cara Asena. Bugarski Car vrativši se u Trnovo posle Savinog upokojenja, najpre ode na Savin grob, pomoli se Bogu i zablagodari što takav svetitelj počiva u njegovoj prestonici i zadužbini. Car Bugarski naredi da se sagradi pozlaćena grobnica sa krstom od najlešeg mermera i da se prestre carskim plaštom, a da svijećnjaci i kandila nad Savinim grobom gore dan i noć.

Kralj Vladislav proli mnoge suze pokajanja što svete mošti njegovog strica ne počivaju u srpskoj kraljevini i odlučno krenu u misiju da njegove svete mošti prenese u Srbiju. Vladislav piše svom tastu, bugarskom Caru Asenu sa molbom da se Savine mošti prenesu u Srbiju, ali Car Asen koji je sa najvećim poštovanjem ukrasio Savin grob u svojoj zadužbini, uprkos velikoj ljubavi prema svom zetu, nije želeo da velika svetinja napusti Bugarsku. Tako se srpski poslanik vrati u Srbiju praznih šaka. Kralj Vladislav uskoro ponovo šalje poslenike i pismo tastu, u kome ga moli za dozvolu da svete mošti svog strica prenese u Srbiju. Iako teška srca, Car ponovo odbi da ispuni želju svog zeta pravdajući to rečima «volja je Božija bila da Sava umre u Trnovu» i sa darovima vrati srpske poslanike bez svetiteljskih moštiju. Volja Božija jeste bila da Sava umre u Trnovu ali su i volja i želja i molitve kralja Vladislava da se Savine mošti prenesu u Srbiju bile toliko jake, da se voljom i intervencijom Božijom to ipak desilo na sledeći način. Kralj Vladislav u pratnji vlastele episkopa i igumana krenu lično na put u bugarsku prestonicu Trnovo. Od tasta je još na granici dočekan sa velikim počastima, ali na ulasku u Trnovo zamoli Cara da mu dozvoli da prvo ode u crkvu na Savin grob, gde je dugo plakao i molio se Gospodu i Njegovom velikom ugodniku i svome stricu, Svetitelju Savi. U «Žitijima svetih» svetog Justina Ćelijskoga ovako se opisuje ova usrdna molitva kralja Vladislava na grobu njegovog velikog strica: «Znam, oče, znam, moj greh najpre učini da ti pobegneš od mene, pa zatim – da se predstaviš van svog otačastva, a i sada opet okamenjuje carevo srce da nam te ne da. No sažali se na mene i previdi grehe moje! Iako zbog grehova mojih nisam dostojan nazvati se sin tvoj, ipak me ne odguruj kao porod brata tvoga, i primi mene koji se kajem pred tobom, oče! Vidi moju tugu i trud moj tebe radi, i čuj veru moju. Ne ostavljaj svoje otačastvo radi koga si podneo mnoge podvige i bezbrojne trude i patnje, niti me oblači u stid i sramotu, boraveći u tuđoj zemlji. Tvojim molitvama k Bogu usavetuj cara da moju molbu o tebi ispuni, da se ne vratim prazan i beznadežan i budem osramoćen nemajući tebe sa sobom, oče». Blagočestivom kralju otekoše obrazi od silnih suza pokajanja na stričevom grobu. Posle ovakve usrdne molitve Sveti Sava se nije mogao oglušiti o želje svog bratanca. Posle velike gozbe na carskom dvoru, noću se Asen probudi i kao na javi začu glas Anđela Gospodnjeg kako mu govori – «predaj svete mošti Savine Vladislavu». Car sutradan pozva sebi Patarijarha Bugarskog i sve glavare, ispriča im svoj noćni doživljaj i od Patrijarha i vlastele dobi mudar odgovor: «Nemoj se protiviti, to je od Boga signal, predaj svete mošti Savine kralju Vladislavu kako naša zemlja ne bi doživela nevolje». Sutradan posle svete Liturgije i pomena na Savinom grobu, otkopaše grob i nađoše celovite netruležne mošti velikog ugodnika Gospodnjeg, Svetog Save Srpskoga, a iz groba se po celom hramu proširio nezemaljski miomiris. Vest se brzo proširi i verujući građani i bolesni se u gomilama sticahu grobu svetitelja gde se dešavahu mnoga čuda: besomučni se oslobađahu nečistih duhova, grbi se ispravljahu, gluhi dobijahu sluh, jednom rečju svi koji tu bejahu pokloniše se do zemlje Svetim moštima, slaveći Boga i diveći se svetosti Svetoga Save. Videvši to, kralj Vladislav se uplaši da se Car ne pokaje što je pristao da se odnesu mošti Svetitelja pa požuriše da ih polože u ćivot, pa ih srpski episkopi i igumani i druga kraljeva pratnja odnesoše za Srbiju, a kralj Vladislav osta da još zablagodari Caru i Patrijarhu Bugarske i predade im svoje darove. Potom i on krenu da stigne povorku sa Savinim moštima, ispraćen sa najvećim počastima, a Car naredi da se Savin grob zatvori, zastre plaštom i da gori kandilo, pošto su se i nad praznim grobom srpskog svetitelja događala mnogbrojna čudesna iscelenja.

Uz najveću pobožnost, čitanje Psaltira i pobožnih crkvenih pesama, Svete mošti Savine stigoše u Srbiju gde ih dočeka Patrijarh Arsenije sa svim klirom crkvenim, vlastelom i vernim narodom koji u velikom broju izađoše da dočekaju Svete mošti i kralja Vladislava. Tako 6. maja 1237. godine kralj Vladislav prenese Svete mošti svog ljubljenog strica «u njegovu Hercegovinu, u manastir Mileševo kraj Prijepolja» – kako napisa sveti Nikolaj Srpski.

Kralj Vladislav je blagočestivo vladao Srbijom, suzbijao je bogumilsku jeres, sprečio je upad ugarskog hercega Kolomana koji vladaše Hrvatskom i očuva granice Pravoslavlja na reci Cetini. Upokojio se na rukama svog sinovca kralja Milutina, najvećeg zadužbinara svetorodne loze Nemanjića. Svetorodstvo i duhovno shodstvo sa svojim velikim stricem Savom i svojim velikim sinovcem Milutinom, svedoče i reči koje je ovaj srpski vladar ugravirao na novcu svoje države – «Rab Hristov Vladislav».

kralj vladislav

Podeli ovu vest

04/01/2015 0 comment

Oci su praznik koji pada u nedelju pred Božić.Sa ocima se zaokružuje, odnosno završava ciklus radosnih porodičnih predbožićnih praznika koji su počeli s Detinjcima. Ritualne radnje vezivanja i odvezivanja iste su kao kod Detinjaca i Materica.Jedina je razlika što se zavezani otac brže odreši,jer nikom nije potreban vezani tata.Ovaj praznki, i ...

25/03/2024 0 comment

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine,Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao ...

23/03/2024 0 comment

 Dobroseličku bogomolju pravio majstor Mitar pre 203 godine Kad se magistralom prođu Vodice na Zlatiboru, kod Borove glave valja skrenuti ...

05/03/2024 0 comment

Slika Paje Jovanovića "Odmor bašibozuka", nedavno kupljena na aukciji londonskog "Sotbija", od danas je, i biće tokom marta, izložena u Konaku ...

23/03/2024 0 comment

 Povodom manifestacije „Dani kraljice Jelene“ koja će se održati od 1. do 9. juna ove godine, juče je organizovana akcija sadnje jorgovana od ...

O Portalu

Portal koji promoviše Srbiju i njene vrednosti. Sve na jednom mestu, priča o Srbiji koju volimo, njenoj tradiciji, lepotama, ljudima i događajima.

Najnovije vesti