U mnoštvu naših satiričnih i humorističkih listova, od "Šaljivca" (1850. godine), koji je zabeležen kao istorijski početak, i kao takav ostao značajan, do Domanovićeve "Stradije" (1904), oni najbolji, a među njima, pre svih, oni koje je uređivao Jovan Jovanović Zmaj: "Komarac" (1861), "Zmaj" (1864), "Žiža" (1871), "Starmali" (1878); zatim "Era" (osnovan u Beogradu 1882. godine, a posle pet godina izlaženja, nastavio u Užicu pod uredništvom Andre Lojanice), "Bič" (1882) pod uredništvom Sime Lukina Lazića, "Satir" (1902) Brane Cvetkovića i Domanovićeva "Stradija", da pomenemo samo najpoznatije - pored bogatstva savremenih žanrova (vest, članak, reportaža, epigram, aforizam, pesma, parodija, priča, polemika), prisutna je i trajna tematska savremenost.Pored osnivača i urednika ovih listova, tome su doprineli mnogi naši poznati pisci kao saradnici: Milovan Glišić i Đura Jakšić u "Vragolanu" (pokrenut 1871. godine), Milorad P. Šapčanin u "Starmalom", Branislav Nušić u "Ćosi" (1881) i "Biču".

Tadašnji srpski pisci, obdareni žicom humora i satire, stvarali su mahom u formi komedije i šaljive pripovetke (Sterija, Nušić, Kočić, Sremac, Glišić, Domanović), ali mnogi su doprineli srpskom humornom i satiričnom stvaralaštvu, sarađujući u humorističkim i satiričnim listovimaMeđu bezbrojnim primerima savremenog u srpskoj satiri, koji su nadživeli svoje vreme i pridružili se našoj savremenosti, je "Pesma o srpskom vremenu", objavljena u "Zmaju" 1864. godine, koja glasi:

Još nije vreme!

Još nije vreme!

Još nije vreme!

Sad je dockan!

Ili, epigram objavljen u "Biču" 1889. godine:

Ne bojte se groblja...

Tu je carstvo mira.

Političko groblje -

To ima vampira.

Razume se, zubu vremena savremenost u srpskoj satiri najlakše je odolela u obliku aforizma, toj najčvršćoj misaonoj rečenici:

* Vo se vezuje za rog, a poslanik za jezik.

(Žiža, 1871)

* U birokratiji ima dosta i pametnih, a dosta i poštenih ljudi; samo oni što su pametni nisu pošteni, a koji su pošteni nisu pametni.

(Fenjer, 1878)

* Politika i novac vladaju svetom; novac je nužan radi politike, a politika se tera da se dođe do novca.

(Ćosa, 1881)

* Našoj budućnosti stoji na putu često samo naša prošlost.
(Mirođija, 1891)

* Diplomate i poličari ne drže nikad zadatu reč, ali zato drže dugačke govore.

(Satir, 1902)

Jedan od najplodnijih i najuspešnijih epigramista, Brana Cvetković, objavljujući svoja dva epigrama u "Satiru", upozorava i našeg savremenika:

Naša žurba

Kažu: "Srbin žurno hita,

da pre stigne svome smeru".

Jest, za ručkom on već pita:

"A šta ima za večeru".

Listovi za pouku

Razlete se štampi perje,

jer sloboda ima "ferje",

a dok takav vetar duva

promeniće članci žice,

pisaće za domaćice:

"Šta se, kako, mesi, kuva..."

Domanovićeva"Stradija"

Našu posebnu pažnju zaslužuje Radoje Domanović i njegova "Stradija", skromnog tehničkog izgleda, ali prebogata sadržajem. On u svom listu 1904. godine objavljuje:

Novo zanimanje

"U našoj zemlji ima toliko čuda, da je postalo jedno novo zanimanje.

Ja poznajem jednog gospodina koji ima to novo zanimanje. Dolazi redovno u redakciju "Odjeka", tačno u osam izjutra i onda se čudi čas ovome, čas onome! Tako se čudi i iščuđava do dvanaest. Tada ogladni i ide na ručak, odmori se malo po ručku i tačno u dva ide opet na dužnost - da se čudi do šest popodne. Taj gospodin ništa drugo ne radi, on se isključivo zanima čuđenjem."
Aprila 1906. godine Domanović u "Stradiji" objavljuje:

Politički vašar

"Kod nas u političkom životu, kao da politička ubeđenja i principe donosi vetar. Jednog dana postoji jedna politička moda, dok sutradan pogledate, a pirnuo neki drugi vetar od nekuda i doneo sasvim novu modu. Za ovih poslednjih deset godina, ta se moda menjala češće nego moda ženskih šešira. Jedna ogromna masa ljudi povija se po tim vetrovima političke mode, ide "mudro" za "duhom" vremena i na tim ljudima je uvek "moderan" politički kostim. Ne dadu da ih vreme pregazi, neće da budu nesavremeni i smešni..."

Kako su se "krpili"

Činjenica da je u prošlosti svaka politička stranka, pored partijskog glasila, imala i svoj humoristički list, rečito govori o priznatoj snazi humora i satire u međupartijskoj borbi, ali i o njihovom nesumnjivom uticaju na čitalaštvo van partijskih redova.

Pamflet i polemika najčešće u kratkoj, najubojitijoj književnoj formi, punili su stranice stranačkih humorističkih listova, ali one su privlačile i listove koje su uređivali književnici - kao slobodni strelci nezavisnog uma.

Zanimljivo je da je i Dvor pokušavao da svoje interese "brani" kroz humor, ali to je najbednije što se u ovoj oblasti ikad pojavilo, a pre svega u dinastičkom humorističkom listu "Ruža" (Beograd, 1865), koja je svojim "humorom" branila dinastiju od naroda(!)

Predani istraživač naše humorističke štampe, Aleksije Marjanović (Alek Marjano), u knjizi "Jedna smešna istorija" ("JEŽ", 1982) piše o polemikama Jovana Jovanovića u "Zmaju" (1864-1871):

"Već u prvim brojevima "Zmaja", Zmaj započinje polemike sa listovima "Vidovdan", "Srbobran" i "Napredak" (a kasnije i sa drugim listovima). Evo tih prvih njegovih polemičkih čarki:

* "Srbobran" zavidi omladini tekelijskoj što je podkupljena da protiv naroda radi. "Srbobran" misli da on ima privilegiju, pa niko drugi podkupljen biti, ni protiv naroda raditi ne sme".

* "Napredak" često veli: "Mi ćemo pričekati da događaji zbore". Al' trebalo bi da i mi prozborimo, u napred, kad smo "Napredak".

* "Srbobran" se fali da je stekao nekoliko "znatnih muževa". Dakle, eto i sam priznaje da spada u slabi (tj. ženski) pol, kad mu trebaju muževi. Samo se čudim kako grčko orijentisani sinod dopušta tu poliandriju?"
Ali, uz navedeno, Marjanović nas obaveštava da se Zmaj u to vreme upustio i u jednu "drugačiju vrstu polemike". U polemičko nadmetanje u duhovitosti sa Konstantinom Tumićem Zoljom, koji je u Novom Sadu, 1864. godine, pokrenuo humoristički list "Zolja". Iako je godinama trajalo, ovo nadsmejavanje se, uz sva žestoka međusobna "krpljenja", završilo miroljubivo, sa puno međusobnog uvažavanja polemičara. Pobedio je - smeh.

U polemičkom žaru takođe Zmajev "Starmali" (1878) "Preporučuje" beogradskoj "Iskri":

"Gledajte da iskrešete kresivom svojim ove iskre:

* "Iskru" savesti kod vaših računyija.

* "Iskru" skromnosti kod vaših komunista.

* "Iskru" poštenja kod železničkih
poduzimača.

* "Iskru" rodoljublja kod "Videlovaca".

* "Iskru humora kod "Starog Domišljana".

* "Iskru" pameti kod koga se god ne pokazuje".

Posebno su zanimljive polemičke poruke među humorističkim listovima. Tako humoristički list "Era" poručuje humorističkom listu "Brka" (1882. godine):

Kad će jednom

Skoro, skoro, sijnuć sunce,

Grešnik će se skoro kajat',

Po prašini crv će puzit',

Nek se muči, nek se pati,

Prokletstvo će sve da prati

Kajišare našeg veka,

Za te - "Brko" - nema leka!
A humoristički list "Brka" poručuje (1889.godine):

Ispeci pa ovako reci

Cveta ko u zimu lala.

Prodao se - kao urednik

"Radikala".

"Brka" protiv "Ćose"

Inače, list "Brka" (1882 - 1938), izlazio je, dakle, punih 56 godina, odmah je postao ljuti protivnik listu "Ćosa" (pokrenut 1881), a, izgleda, da je i napravljen kao odgovor, odnosno, suprotnost ovom listu. Kad se "Ćosa" ugasio, "Brka" je pronašao druge žrtve za svoje polemike i poruke, kao što je ova: "Sve za narod"!

"Sve za narod" - radili smo.

"Sve za narod" - lepe želje.

"Sve za narod" - posedasmo

na mekane - na fotelje.

"Sve za narod" - vernim našim -

Svakog dana veće klase.

"Sve za narod" - pa i porez,

za narod se veći penje...

Od tog vašeg "Sve za narod",baš od toga - narod stenje.

No i za tog majstora polemičkih poruka našao se majstor u liku i obliku beogradskog humorističkog lista "Era" (1882), koji se odmah upustio u polemiku i sa "Ćosom" i sa "Brkom". Iste godine je i jednom i drugom poručio:

"Prokletstvo će sve da pratikajišare našeg veka,
za te - "Brko" - nema leka",

a od "Ćose" list "Era" traži sledeći "iskreni" odogovor:
"Prijateljstvo kad s u mraku

Nudi ili traži:

A? - je l' pošteno? - pita "Era",

Al' iskreno kaži!"

Ko sred mira preza od vampira

Bujanje naših prvih humorističkih listova u kojima je ostajala do danas prisutna "trajna tematska savremenost", prigušilo je vreme ispunjeno ratovima, ali i humorističkim i satiričnim listovima koji su izlazili na frontovima, kao što su: "Kadikejski glasnik" i "Mutna Marica", kao rovovski listovi, pa "Komarac" i "Kakarić", kao listovi Drinske divizije, zatim, "Dum-dum", "Granata", "Kaca", koji su se pojavljivali između 1914. i 1915. godine. Na značajnije civilne humorističke listove čekalo se sve do 1935. godine, kad se pojavio "Ošišani jež".

Ovu "trajnu tematsku savremenost" srpske satire uočavamo i u prvim humorističko-satiričnim pesmama, od kojih, za ovu priliku izdvajamo dve o POLITICI MIRA, koje bi mogle i danas da budu potpisane. Pod ovim naslovom Stevan Vladislav Kaćanski (1828-1900), objavljuje:

Politika mira, to je odziv vaš.

Dobro, ali narod naš

Veli: ispod mire

Sto đavola vire -

Pa sred vašeg mira

Preza od vampira.

A Jovan Jovanović Zmaj u pesmi "Edž tempore", piše:

... LJudi žele mira mira obilata,al' ne onog što jegori i od rata.

Očigledno primeri vanvremenske trajnosti tragikomične savremenosti u srpskoj satiri.

Srpsko nasleđe

Autor: Bane Jovanović