Hroničari su zapisali da je prvi Svetosavski bal održan u Beču 1846. godine, na inicijativu kneza Miloša Obrenovića, sa idejom da okupi sve znamenite Srbe tog vremena i evropske diplomate, da Srbiju uključi u evropske kulturne tokove...
Smatramo da bi obnavljanju Svetosavskog bala trebalo dati značaj i mesto koje mu je nekada pripadalo i dostojno ličnosti čije ime nosi!
Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našao nakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole) bilo je u Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ „Sveti Sava") u Bijeljini.
Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima – trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.
U to vreme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija u okviru Svetosavskog bala u hotelu „Drina" 1894. godine je imala sledeći program:
1. Govor – Jovo Dučić, srpski učitelj
2. Srbin, Srbin – kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor
3. Vila – J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica
4. Sabljo – pesma
5. Sveti Sava – pesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV razreda osn. škole
6. Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin
7. Izdajici – J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj
8. Pod prozorom – pjevaju članovi muškog zbora
9. Kosovka djevojka – narodna pesma uz gusle
10. „Svetislav i Mileva" – žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.
Verovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: „Al' i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom." Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je volela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvek lepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala
